Tri osnovne skupine franšizera

Općenito se zna kako franšizni sustav ima bolje performance od tkz. „In-house“ sustava. Primjerice, rađene su studije gdje su objekti konvertirani iz „in house“ sustava u franšizni sustav.

Pokazalo se kako manager dućana koji postane franšizer počne bilježiti i do 30% bolje poslovne rezultate. Međutim i unutar franšiznih sustava koji su po prirodi vrlo standardizirani postoje tri skupine različitih franšizera.

Obzirom da postoje različite performanse unutar franšiznih sustava veliko pitanje koje se postavlja je zašto?

70-20-10 princip u poslovanju

Možemo krenuti sa objašnjenjem gdje u svim aspektima ljudskog performansa postoje varijacije, sa franšiznim sustavima nije bitno drukčije. Kao i kod sustava koji ima zaposlene managere ćemo vidjeti one koji imaju bolje rezultate od drugih.

Zanimljivo, ali i ovdje možemo primijeniti Paretov zakon gdje će top 20% performera donositi oko 80% prometa.

Nadalje, davnih dana sam čitao Jack Welch-ovu autobiografiju u kojoj je opisan sustav 70-20-10 koji je nevjerojatno točan čak i u franšiznoj industriji. Suštinu 70-20-10 principa je Jack Welch otkrio kao CEO General Electric-a kada je želio poboljšati performanse tvrtke.

Obzirom da je GE tada imao oko 450,000 zaposlenika i preko 12 layera managementa za odlučivanje Welch je želio pročistiti birokraciju tvrtke. Bio je svjestan kako ne može osobno raditi evaluaciju svakog od 450,000 zaposlenih uveo je sustav gdje su se zaposlenici međusobno ocjenjivali na način da se od svojih 10 kolega 7 njih predloži da ostanu na poziciji gdje jesu, dvoje se predloži za napredovanje, a jednog za otkaz.

Rezultat je bio zapanjujući, broj zaposlenika se smanjio na 300,000, dok je management donosio odluke u 3 koraka i rezultati tvrtke su poletili u nebo. Međutim, vratimo se na temu franšiziranja…

Tri skupine franšizera

Kako objasniti razliku u poslovanju navedenu u prethodnom primjeru General Electrica?

Ključna razlika nastaje u tome koliko se franšizer dobro uklapa u koncept i franšizni sustav.

Ovu su tri tipične grupe franšizera kada je performans u pitanju:

Pogrešni franšizeri

Prva grupa su „pogrešni franšizeri", odnosno oni koji ne odgovaraju franšiznom konceptu. Dakle, franšizeri koji ne ostvaruju očekivanja, nemaju dovoljno razvijene sposobnosti niti su dovoljno posvećeni franšizi.

Na primjer, ukoliko franšiza zahtjeva vrhunske operativne, prodajne ili management sposobnosti, a franšizer ih nema, najvjerojatnije će se franšizer mučiti po pitanju rezultata. Ova skupina franšizera tipično predstavlja između 10 i 15% franšizera unutar franšiznog sustava.

Kamperi

Sljedeća grupa se naziva „kamperi“. Ovo je najčešće skupina ljudi koja ulaže sebe točno onoliko koliko je dovoljno da budu u tkz. Komfor/Kamp zoni. Jednom kada postignu tu razinu najčešće „kampiraju“ upravo na toj poziciji te prestanu dalje gurati jer su na toj razini zadovoljni.

Tako je i u franšiznim sustavima, te postotak ovog tipa franšizera je najčešće između 60-70%. između „kampera“ također postoji nekoliko podskupina od onih pasivnih koji prije ili kasnije stignu u svoj „kamp“ do onih agresivnijih koji žele stići što prije, ali jednom kada stignu tada tu i ostanu.

Penjači

Konačna grupa su tkz. „Penjači“. Ova grupa uvijek gura naprijed kako bi vidjeli koliko maksimalno mogu postići. Ova grupa franšizera ne staje dok ne postanu top performeri u bilo kojem franšiznom sustavu. „penjači“ su jednostavno motivirani postignućem i uspjehom. Najčešće „penjača“ u franšiznom sustavu ima oko 20%.

U konačnici ljudi uvijek gravitiraju razini performanse koju žele. U bilo kojem franšiznom sustavu performanse će ovisiti o sustavu i franšizerovim sposobnostima i motivaciji.

Želim Vam sreću u traženju svojih „penjača“ i ne zaboravite koliko je bitno profilirati svoje franšizere prije nego potpišete franšizni ugovor.

Za bilo kakvu pomoć oko franšiziranja ispunite kontakt formu, biti će nam drago pomoći.